Karakteristike medicinskih konektora
Različiti materijali visoke izdržljivosti prikladni su za proizvodnju lagane prijenosne i nosive opreme medicinske tehnologije. Baza kontakta i obloga konektora uglavnom su izrađeni od metalnih materijala, dok su kućište i uređaji za rasterećenje od naprezanja izrađeni od medicinske plastike ili metala. Pozlaćeni kontakti općenito imaju najbolje performanse u teškim uvjetima. Iako je kositreni materijal ekonomičniji, kontaktni učinak pozlaćenja je najpouzdaniji, a broj umetanja i uklanjanja najveći. Osim toga, industrija je također dokazala učinkovitost nikl-paladij-pozlaćenja i ima široku primjenu.
Sučelje konektora može se normalno izvući, a dobro dizajnirana oprema može se vizualno pregledati kako bi se smanjilo nakupljanje krhotina. Ako se pronađu kontaminanti, oni se mogu eliminirati prije nego što utječu na performanse. Proces sterilizacije medicinskih proizvoda, posebice kontakt sa sterilnim maramicama, gama zračenje, kontakt s plinom etilena, autoklaviranje i Sterrad proces također utječu na odabir i dizajn materijala. Svaka metoda dezinfekcije proizvodi različite razine izloženosti, izloženosti raznim kemikalijama, raznim reakcijama i rizicima za integritet konektora. Primjene medicinske tehnologije obično zahtijevaju konektore da izdrže prodor tekućine, a u većini slučajeva potrebne su razine zaštite IP6 ili IP7.
Prema načinu spajanja s uređajem, medicinski konektori se dijele na dvije vrste: tip za zaključavanje i tip bez zaključavanja. U sklopu koji povezuje pacijenta s prijenosnim uređajem, obično je potrebno postići čvrsti spoj za zaključavanje kako bi se izbjeglo slučajno isključenje. Osim toga, kada se primjenjuje aksijalna sila kako bi se izbjegla slučajna ozljeda pacijenta, konektora ili sklopa kabela, konektor će možda trebati i sigurno odspojiti. Čak i u priključcima bez zaključavanja, medicinski kabeli moraju osigurati čvrstu vezu između utikača i utičnice. Labavi spojevi mogu uzrokovati povremeni kontakt, generirati nepotreban šum ili degradaciju signala i ometati rad uređaja.
Odabir klinova i utičnica, kao i fizički dizajn utikača i utičnica, može kontrolirati silu umetanja i silu zadržavanja. Sila zadržavanja definira čvrstoću konektora koji drži utičnica. Ako se želi da konektor ima veći broj umetanja i uklanjanja, općenito je potrebno postići retenciju kroz metalne igle i utičnice. U nekim slučajevima, na primjer, ako prijenosni defibrilator zahtijeva konektor za sigurno zaključavanje, oko konektora se može omotati fleksibilni poklopac kako bi se zaštitio mehanizam za zaključavanje pod razumnim okolnostima. Ako se sila zadržavanja postiže kroz utičnicu za iglice, a trenje kućišta konektora nije dovoljno, sila zadržavanja može se dizajnom poboljšati tako da se aksijalna sila primijenjena na kabel neće izravno primijeniti na konektor za uklanjanje vanjskog sila. Na osi. Nasuprot tome, dizajn konektora bez zaključavanja može odspojiti konektor primjenom aksijalne sile na kabel. Korištenje konektora pod pravim kutom može biti još jedan način da se poboljša zadržavanje i spriječi slučajno izvlačenje.
Tijekom procesa umetanja i uklanjanja, sila zadržavanja se mjeri u unaprijed određenim vremenskim intervalima kako bi se osiguralo da se potrebna sila zadržavanja održava tijekom projektnog vijeka trajanja konektora. Kako bi se osiguralo da su zahtjevi specifikacije ispunjeni ili prekoračeni u konačnom dizajnu, verifikacijski test medicinskog konektora igra vitalnu ulogu.